Nije samo zbog nostalgije, stvarno, niti zbog devedesetih godina i onih nedjeljnih popodneva, ali bez Italijana u završnici Lige prvaka, nije niti ta Liga prvaka toliko dobra. Bez velikog Calcia nema velikog evropskog fudbala.
U sjećanjima je uvijek nedjelja, negdje nakon porodičnog ručka, kad sunce na televiziji izađe iza betonske tribine i baci sjenku tačno na polovinu terena. Postoje svega tri-četiri kanala, na onim italijanskim je bolja slika nego na „našim“, koliko god da jeftinu antenu napravljenu od aluminijuma ukradenog iz fabrike okrećete prema predajniku na obližnjem brdu.
Današnjim klincima to izgleda potpuno nevjerovatno, ali bilo je to doba prije teleteksta, prije specijalizovanih sportskih kanala dostupnih na dugme ili klik, prije kladionica i prije stihije utakmica na ekranima. O internetu da ne govorimo, on je postojao samo na filmu, baš kao i mobilni telefoni u automobilima.
Fudbal je u naše domove stizao rijetko, rjeđe nego slatkiši ili svježi hljeb, dolazio nam je u goste poput kućnih prijatelja, nedjeljom popodne, mirisao je na sol, na Gelato, na Mare Adriatico i odazivao se samo na jedno ime.
Calcio!
Da, bilo je već tada onih koji su tvrdili da su Englezi najbolji za gledanje i još tada onih koji su prepričavali kako su prošlog vikenda, na jednom satelitskom kanalu kod bogatog kuma, gledali Bayern ili Barcelonu. No ti „Englezi“ bili su samo preteča hipstera – navijati za engleski klub, pa još pomalo opskurni, nije to bilo zabranjeno, daleko od toga. Samo biste u ponedeljak ujutru u školi bili izopšteni iz društva.
Ako niste mogli da komentarišete još jedan promašaj Andree Silenzija, još jednu fintu zaboravljene crnomanjaste „kobre“ Sandra Tovalieria i njegovog ortaka iz napada Igora Prottia, s nama toliko značajnog stadiona St. Nicola ili još jedan gol Beppea Signoria, a njegovih je golova bilo oho-ho, o čemu biste na malom odmoru u ponedjeljak ujutru uopšte razgovarali?
Govorimo o devedesetim, o zlatnom dobu Serie A kada bi se nedjeljom popodne ili, ako baš imate sreće, i nedjeljom uvečer iz bureta studija, između dva gutljaja „ljute“, začuo bariton Duga Đurkovića. Ako nije igrao Dejo, ako nije prenosio Milan, znate već te viceve, jedan od najboljih jugoslovenskih komentatora svih vremena počeo bi nevoljko, mada bi i s protokom vremena ipak ušao u štos i dizao temperaturu imitirajući italijanski izgovor kada recituje: Riciteli, Lentini, Ganz, Batistuta...
Biću ličan i otvoren kao pravi italijan, sve s gestikulacijom rukama, biću i mnogo stariji nego što stvarno jesam: razumijem ja vas. Znam da među vama ima Unitedovaca, Chelseovaca, Dortmundovaca, Barcelonista. Jasno mi je da se kunete u Messia ili Ronalda ili Neymara (ok, pretjerujem, ovo posljednje još ne shvatam). Kapiram da je Premier liga spektakl kakav nije viđen u istoriji fudbala, a da je El Clasiko užitak za oči...
Ali razumite malo i vi nas, bar se potrudite, kada nas premotavanje skorašnje fudbalske istorije odvede na Apenine nošeno melodijama Umberta Tozzia, pojačano hukom raspjevanih navijača i njihovih jedva razumljivih transparenata, u najbolji Milan svih vremena, u najbolji Juve svih vremena, u Parmu koja se razbacuje mliječnim lirama i bori se za titulu do posljednjeg kola, u Lazio koji je uvijek tu, ali nikada, sve do jednog previše kišnog popodneva u Perugiji, na prvom mjestu... Do mladog Tottia, do Zidanea u naponu snage, nemilosrdnog Bokšića, do najprirodnijeg špica u istoriji fudbala: ne, nije Pippo, griješite, zove se Vincenzo i leti kao avion.
Pa onda u sve te timove koji bi se niotkuda pojavili i poput tek izleglog leptira maštali samo jednu sezonu ispred pomahnitalih dostrajalih tribina i mreža iza golova: Zemanovu Foggiju, Recobinu Veneziu, Bierhofov Udinese, pa jednu Vicenzu, koja nema nikoga, možda Ambrozzinia, a i to slučajno, i dolazi na nekoliko minuta od finala Kupa kupova...
I sve te vedete malih timova, od onog tandema iz Baria, preko Nikole Kaccie i ludog Marka Negrija, Daria Hubnera, eto vidite kako se memorija vraća kad je pustite, kao miris onog nedjeljnog ručka, kao „Soletico“, San Remo i „Laura Non C'e“, kao osmjeh Duga Đurkovića kada se zaceni od sreće što je Milan najzad dao gol na vrućem terenu u Bergamu.
I razumite, onda, i zašto moramo da branimo Serije A, čak i sada kada se novi fudbalski fanovi, stasali za Ligu šampiona u potonjoj deceniji, s njome sprdaju, kada joj "stručnjaci" mjere puls i proglašavaju je komiranom, kada je ona postala sinonim za sve loše u fudbalu: skandale, namještanja, defanzivan fudbal, tajkune, neofašiste, rasiste.
Da, nešto je odavno trulo u državi fudbala i najmanje što Calciu treba, kažu, jeste šminkanje, posebno ako se, kao što govore, nalazi na stolu mrtvozornika.
Prirodno je, naravno, da nešto što leti mora da padne, baš kao što moraš da kljokneš da bi ustao, i italijani su sami krivi za sve što ih je snašlo. Ali negativni publicitet koji Serie A ima već nekoliko godina prevazilazi mjeru dobrog ukusa.
Vidjelo se to tako mnogo i nedavno u derbiju grada Djevice Marije. Milan i inter odigrali su utakmicu koje se ne bi postidjele ni devedesete, usprkos tomu što većina igrača ne bi mogla da veže pertle svojim slavnim precima, ali izveštaji medija, nisu to priznali.
Da nema Tottija i Rome, da nema legije upornih navijača Juventusa, da nema onih koji zbog Maradone ili iz inata čitaju i traže tekstove o Napoliju, Serie A bi se svela na margine novina i portala.
Nadobudnost, prevare i predrasude mijenjaju percepciju italijanskog fudbala. I dalje možete čuti kako su Italijani „previše defanzivni“, mada je Serie A bila najefikasnija od svih najjačih evropskih liga od 2006. do 2009.-te, a i posle toga je uvijek bila među tri s najviše postignutih golova. I dalje možete čuti da „nemaju zvijezde kao Englezi i Španci“, a da vam niko ne postavi kontra-pitanje – ima li većeg umjetnika od Pirla, većeg golmana od Buffona, galantnijeg napadača od Higuaina, kompletnijeg razbijača od Pogbe...
Nije samo zbog nostalgije, stvarno, ni zbog devedesetih i onih nedjeljnih popodneva, ali bez italijana u završnici Lige prvaka, nije ta Liga prvaka toliko dobra. Bez velikog Calcia nema velikog evropskog fudbala.
I on će se, na radost svih nas, ponovo vratiti. Jer posle ludog Nerona, kaže istorija, došao je Trajan i Rimsko carstvo nikada nije bilo veće.
Tekst: Marko Prelević